Arhitekti uobičavaju reći da kuće koje imaju ambiciju biti kulturnom činjenicom moraju nedvosmisleno pripadati svom vremenu. Ta pretpostavka podudarna je s evolutivnim poimanjem kulture i civilizacije u kojem arhitektura djelatno sudjeluje kao prethodnica i agens progresa ili pak promatra tehničku, socijalnu i kulturološku stvarnost i iz njih crpi pouke i sredstva vlastitog konstituiranja. No suvremeni trenutak nije samo mehanički presjek kroz današnjicu jer on u sebi sa`imlje čitavu povijest i projekciju budućnosti. Kakvom vremenu pripadaju kuće današnjice, čime se one identificiraju kao zastupnici suvremenosti, kojim se kulturnim i civilizacijskim vrijednostima podvrgavaju? Na ta pitanja više nema jednoznačnog odgovora, kao da se doga|a raslojavanje vremena u više paralelnih tokova. Pritisak izmišljanja suvre­me­nosti pogotovo slabi ako se skrene pogled od spektakularnog i senzacionalnog bujanja metropolisa prema svakodnevici i običnosti, te prione na pro­ma­tranje arhitekture koja vještine proizvodnje kako materijalnosti tako i slike gra|evnog tijela izvodi u registru normalnosti i zdravog razuma.